Svoje radne čizme, zamijenio sam putnim bakandžama i jedne subote odlučio otići na izet. Izbor je pao na Sljeme.
Kaže meni žena: Čekaj, zašto Sljeme? Pa na Medvednici imamo nešto puno zanimljivije - Vilu Rebar.
O samoj vili nisam previše znao, osim da je ruševina, pa nisam previše očekivao (i dobro da nisam). Najzanimljiviji dio su definitivno stari bunkeri i tuneli ispod same vile, a ne neka poderana kućerina.
Malo povijesti
Vila Rebar izgrađena je 1932. na mjestu nekadašnje lovačke kuće i postala je dom Ante Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske.
Imala je sve što ide uz raskoš tog doba: teniski teren, uređene vrtove. Ali Pavelića raskoš nije zanimala, koliko ga je zanimala vlastita sigurnost.
Ispod vile gradio je sustav tunela koji su povezani s vojnim bunkerima na okolnim brdima, plus nekoliko tunela čija je jedina svrha bila brz izlaz ako stvari krenu po zlu.
Nakon rata Pavelić je pobjegao, a vilu je preuzela država. Pedesetih je postala planinarski dom i odmaralište za školarce, kasnije hotel i restoran. Hotel Risnjak, kako se tada zvao, izgorio je 1979. Neki tvrde da je požar podmetnuo bivši radnik restorana; iako službeno stoji "nepoznat uzrok".
Gornji katovi bili su drveni, pa je nestalo sve osim donje razine i temelja. Zato vila danas izgleda kao da je oduvijek bila prizemnica.
Nakon požara pokupljeno je sve što je vrijedilo - kablovi, cijevi - i mjesto je jednostavno prepušteno šumi. Znate već kako je to, standardna priča kod nas.
Kako doći do vile
Mi smo došli vlasitim autom i parkirali pred zgradom stare žičare. Od tamo imate možda kilometar pješice.
Ako idete javnim prijevozom: tramvaj 14 do Mihaljevca, pa autobus 233 prema Markuševcu, izlaz na Bliznecu. Skrenete lijevo na Bliznec, prođete kilometar i onda oštro lijevo na stazu neposredno prije stanice Bikčevićeva staza.
Druga opcija je tramvaj 14 do Mihaljevca pa presjedanje na 15 do zadnje stanice, Gračansko Dolje.
Ako ste malo stariji (kao ja), prepoznat ćete ulaz u zgradu stare žičare.
Što sam vidio
Prvo na što naiđete je ulaz u tunel Sljeme - projekt započet nakon rata, navodno uz pomoć zarobljenika na prisilnom radu, i nikad dovršen. Slijepi tunel, u principu. Planinari ga i danas koriste za trening, ali osim toga nema neku svrhu.
Dalje uz padinu počinju se pojavljivati stari stražarski bunkeri, sad puni smeća. To su prvi znakovi da je ovdje nekad bilo nešto važno.
Treba vam malo mašte da posložite konture Pavelićevog imanja.
Asfaltirani putevi provlače se kroz šumu - neki još vidljivi, drugi već zarasli pod novim slojem zemlje. Stepenice vode gore-dolje između terasastih razina. Zahrđala vrata na šarkama, goli okviri obrasli bršljanom...
Osjećaj prolaska je pomalo jeziv, pogotovo kako se spušta mrak. Ljudi gotovo da i nema, povremeno prođe koja grupica. Blatno, hladno, tiho...
Bunkeri su razbacani posvuda. Neki su ukopani, sa stupovima okrenutim prema šumi, drugi su od masivnih betonskih blokova i djeluju kao da su označavali neku granicu.
Kad zavirite unutra, vidite male prostore pune otpada - razbacane krpe, boce, limenke, mokre deke pune gljivica. Netko je tu nekad očito spavao, no godine propadanja učinile su bunkere neupotrebljivima za bilo kakav boravak.
Kad prođete ruševine u šumi, staza vas izbaci na cestu i odjednom se pojave oni legendarni lukovi. To je manje-više sve što je ostalo - kameni temelji i to.
U jednom kutu je nešto što izgleda kao ostatak peći na drva, pa pretpostavljam da je tu bila kuhinja. Osim toga, od vile bivšeg diktatora nema ničeg prepoznatljivog. Samo bijele kupaonske pločice, još uvijek zalijepljene na zid izbušen od tragova davno izvađenih cijevi.
Grafiti i bršljan preuzeli su zidove. Grane i otpad iz okolne šume vise nad središnjim prostorom. Ruševine djeluju drevno, kao relikt neke davne civilizacije - teško je povjerovati da je ovo sedamdesetih bio popularan planinski hotel.
Propadanje ovdje ne djeluje samo prirodno. Izgleda kao da su ljudi nakon požara dolazili i razbijali ono što je ostalo, rušili stupove, čupali cijevi i žice.
Tuneli
E, ovo je pravi razlog zašto vrijedi posjetiti ovu lokaciju.
U stražnjem kutu građevine su vrata - prolaz koji vodi ravno u mrak. Na razini iznad, stubište prema tunelu; kamene stepenice odavno su nestale pod naslagom zemlje i lišća.
Ja nisam ušao duboko. Htio sam, ali nešto je zašuštalo unutra. S obzirom da nisam ljubitelj horor filmova, nisam htio postati zvijezda u jednom od njih 😀
Ulaz je na kraju uništene palače i lako se nađe. Kad uđete, posebno u lijevi tunel, počinju grafiti. Neki su prilično sablasni - na jednom zavoju odjednom iskoči silueta, sjena čovjeka.
Tunel koji vodi desno i dalje ravno završava svjetlom. To je tajni izlaz. Kad izađete, otkrijete da ste zapravo vrlo blizu planinske ceste, samo što se s te strane izlaz uopće ne vidi. Natrag do vile morate istim putem.
Prema nekim izvorima, tuneli su se nekad navodno spajali u mrežu ispod centra Zagreba, granajući se čak do bivšeg sanatorija Brestovec. Realno - raspored je jednostavniji nego što priče sugeriraju i do centra ćete se ipak vratiti autom, ne tunelom.
Jedan ulaz kreće s podrumske razine vile. Nakon dugog ravnog hodnika spaja se s drugim, a onda se otvara ulaz na katu iznad. Ti se dijelovi nižu kao serija ravnih segmenata isprekidanih prostorima koji izgledaju kao nekadašnja spremišta.
Zanimljivosti
Medvjedi. Vjerojatno ćete čuti da postoji rizik od susreta s medvjedom u tunelima - planina se zove Medvednica, kod ulaza je čak i grafit medvjeda. Uvjeravam vas da nijedan medvjed neće sići tako blizu grada. Hrvatska ima zdravu populaciju medvjeda, ali u udaljenijim krajevima, ne na pragu glavnog grada.
Kraj karijere Stjepana Lamze. Šezdesetih je vila bila popularno odmorište s ljetnim zabavama, živom glazbom, maturalnim večerima. Nakon što je Dinamo 1967. izbacio Eintracht u polufinalu Kupa velesajamskih gradova, Lamza je slavio uz koju čašicu više - pričalo se čak o litri ruma. U svakom slučaju, bilo je previše. Pao je s balkona Vile Rebar i trajno oštetio centar za ravnotežu, što je uz sve ranije ozljede zapečatilo njegovu karijeru.
Rave u ruševinama. Početkom devedesetih, kad su rave partyji tražili najbizarnije moguće lokacije, netko je prepoznao potencijal. Nakon Under City Ravea 1993. u Tunelu Grič - o kojem je izvještavao čak i MTV - održao se jedan i u Vili Rebar. Materijalnih dokaza nema, osim nekoliko grafita koji bi mogli aludirati na to, ali ljudi koji su bili tamo tvrde da se partijalo i za vrijeme uzbuna.
Pavelićev kraj. Čak i nakon njemačke kapitulacije naredio je svojima da nastave borbu. Sam je pobjegao i iz Argentine još neko vrijeme nastavio fašističke aktivnosti. Imao je 70 godina kad ga je prošlost sustigla - 1957. preživio je atentat, preselio se u Madrid i tamo umro 8.12.1959. Obitelj tvrdi da je umro prirodnom smrću, ali vjeruje se da je podlegao posljedicama atentata.
Isplati li se?
Ako gledate samo vilu - ne baš. Kao ruševina je prilično neugledna i za 10 minuta ste vidjeli sve.
Tuneli su druga priča. Dramatični i jezivi, a saznanje čiji je ovo bio dom daje cijeloj stvari težinu koju sama gomila kamenja nema.
I još jedna stvar. Pavelić je preživio rat, pobjegao bez suđenja i proveo mirnu mirovinu u Argentini. Svi ti tuneli za bijeg - nikad mu nisu zatrebali. Pobjegao je i prije nego je bilo potrebno.
Odgovori